MEĐUNARODNI DAN OSOBA SA INVALIDITETOM

Da zdrav čovjek ima hiljadu želju, a bolestan samo jednu – da ozdravi, uporno je ponavljala kolegica koja se nervirala zbog prehlade. Nije puno obraćala pažnju na mene, samo je nervoznim pokretima tražila podršku.
Potvrdno sam klimnula glavom i nasmiješila se, u znak suosjećanja. Na štakama sam stajala ispred nje. Nije mi ponudila da sjednem, kao ni masa drugih ljudi koji su pristizali na ispit, od kojih sam se uporno sklanjala u ćošak, da me ne obore. Teško stojim. Razmišljam o njenoj želji da ozdravi i svojoj želji da ozdravim. Čekala sam. U tom trenutku sam se sjetila gospođe iz lifta. Prijatnom bojom glasa me upitala šta mi je. Ukratko sam joj ispričala kako sam usljed bolesti zadobila invaliditet. “Proći će, ti si mlada!”, dodala je. Taj dan sam bila mnogo umorna i fizički i psihički. “Ali, kad, gospođo draga? Kad sam bila mala govorili su mi, proći će, ti si mala, poslije je to prešlo u proći će, ti si mlada! A, nije prošlo!” Potapšala me po ramenu, izašla sa mnom iz lifta i krenula niz hodnik, pružajući mi utjehu. “Barem će biti bolje!”.
S vremenom se moja želja da ozdravim pretvorila u DA ME NIŠTA NE BOLI. Svjesna činjenice da je invaliditet trajan i da nailazim na različite prepreke i ograničenja. Taj put sam rekla sebi da me ne definiše samo invaliditet već sve ono što jesam i nastavila dalje. Naučila sam da smo na ispitima svi isti, a da napolju možemo biti samo ako imamo rukohvate na stepenicama, liftove u institucijama, silazne staze na trotoarima, niskopodni gradski prevoz
i poneka pružena ruka, kad treba da se malo pridrži ili pogura. Naučila sam da između kratkotrajne i doživotne želje za ozdravljenjem nije razlika u vremenu već ljubavi i pogledu na svijet, obaveze i sebe. Od svih ovih sa vječnom željom naučimo da svijet gledamo drugim očima. U svemu vidimo ljubav. Učimo neke druge vrijednosti i potrebe i zato nam svima treba jedna drugarica/drug sa invaliditetom.