“Nada ipak postoji”
Kažu da sreća uvijek dolazi u pravo vrijeme, onom ko zna da je čeka. Moja je uvijek dežurala po nekim ćoškovima i trudila se da, svaki put kad je najteže, barem malo uskoči i tako unese pozitivne energije, nove snage i onoliko, koliko može, nečeg lijepog.
Moj vjerni pratilac, artritis, odlučio je da me prati kroz život i ljubomorno čuva od svega što bi moglo okupirati moju pažnju. On je htio da se bavim samo njime. Gurao me, sputavao i vezao, samo da mi sruši snove. Baš kad su moje životne smjernice bile okrenute u pravcu obrazovanja i on je odlučio da napreduje i da sve od sebe da me veže za krevet. Budući da je nastupao vrlo agresivno, nije prošlo mnogo, a već je bilo 3:0 za njega. Prekinuo mi je školovanje, onemogućio kretanje i darovao potpune deformacije. Dok sam razmišljala o tome da li postoji više išta pozitivno što bih mogla napraviti za sebe, naziralo se samo jedno realno rješenje, ugradnje endoproteza kukova i koljena i nepopravljivih šaka. Plašila sam se ljudi čija su pitanja bila: “Može li to da ne uspije?”, pa sam se sad ja malo krila u svoje ćoškove, jer ova odluka, mogla je da bude samo moja. Previše mlada za takvo nešto i stara da bih čekala i pustila da vrijeme nastavi prolaziti, kojeg sam ionako već mnogo izgubila ležeći u krevetu, a zauzvrat, šta sam dobila, osim trajnog invaliditeta …
Može li se nadoknaditi vrijeme, ako se malo potrudimo, stići sve ono propušteno?! U konačnoj odluci, sa hiljade i hiljade strahova, jedna izvedena operacija i upisan fakultet. Ona sreća, sa početka moje priče koje je uskakala u ključnim momentima potrudila se da mi vrlo brzo vrati osmijeh na lice i sve to upotpuni koracima bez bola i diplomom, koja je svoje mjesto mogla pronaći samo negdje na ormaru ili među ostalim dokumentima. Po prvi put u životu sam bila pesimistična. U doba nevjerice, odbijanja i nerijetko slušanih priča o degradaciji osoba sa invaliditetom, sreća je živjeti u zdravoj sredini, među ljudima sa razvijenom sviješću i bez predrasuda. Ponosna sam na to, što sam upravo u takvoj sredini, okružena takvim ljudima, kojima je dovoljno bilo, samo da zatražim priliku i ja sam je dobila. Već sedam dana, dio sam kolektiva Srednjoškolskog centra Hadžići, na poziciji Socijalnog radnika – asistenta u nastavi, sasvim prihvaćena i ravnopravna sa svim kolegama, i dobrom snalaženju u poslu, a zar iko može da poželi, više od toga …
Na pruženoj prilici, projektu iza kojeg su stali i odluci da to budem ja, posebno se zahvaljujem ministrici za obrazovanje, nauku i mlade KS, gospođi Zineti Bogunić, pomoćnici ministra, gospođi Lamiji Husić, direktoru škole, gospodinu Selveru Ejuboviću, zastupnici u Skupštini KS, gospođi Admeli Hodžić i svima onima, koji su podržali odluku, uz obećanje da ću se maksimalno potruditi da opravdam Vaše povjerenje!
Aida Pehlivan