DOMOVINA U OČIMA DJETETA

Danas je u Sarajevu bilo drugačije. Ljudi djeluju neraspoloženo, hodaju užurbano, sašaptavaju se. Rat će.
Na autobuskoj stanici smo sreli Sejdu. Sejda je lijepa, mlada žena, koja živi i radi u Sarajevu. Krenula je roditeljima. Kaže, rat će. Uplašile su me njene riječi. Čekam da kaže kako se šali. Nije se šalila. Rat je počeo. Sad je moj strah još veći. Pokušavam razumjeti vijesti, slušam roditelje i potajno se nadam da će već sutra proglasiti prestanak rata. Ali, ovo postaje još teže. Pucalo je u svim gradovima. Ljudi u domovini se zovu izbjeglicama. Nestalo je struje. Sarajevo više nisam mogla vidjeti. Sarajevo u kojem je rat, ni druge gradove u kojima je rat. Ponekad samo čujem o broju žrtava, dok odrasli pričaju. Već tri noći spavamo u šumi. Ne krijemo se od rata već od komšija, koji nas beskrupulozno odvode u logore. U logor za žene i djecu su pretvorili osnovnu školu. Našli su nas. Ne spavamo više u šumi, sad spavamo na podovima škole u koju smo išli. Gladni smo. Strah me je. I babo je poginuo. Javili su. Javljali u različitim verzijama. Pokušavaju ublažiti bol, ali nema riječi koje liječe. Mrzim rat i tu školu mrzim i prezirem sve one koji bezbrižno spavaju u našim kućama, dok besane noći provodimo na školskim podovima. “Danas idete!”, rekoše. Došla je struja. Vidjela sam Sarajevo. Nije bilo sretno. Bilo je krvavo, uplakano, rušeno, paljeno … I živo. I živo će uvijek biti, jer Sarajeva će biti, sve drugo će proći.
Sretan Dan državnosti, draga moja domovino!